NEW YORK (TU) - U nedjelju, 11. veljače 2018. u hrvatskoj župi sv. Ćirila i Metoda u New Yorku svečano je proslavljen blagdan blaženoga Alojzija Stepinca. Svetu misu predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup metroplit mons. dr. Đuro Hranić, uz koncelebraciju župnika fra Nikole Pašalića i asistenciju župnog vikara fra Željka Barbarića.

Nakon pozdrava i dobrodošlice koju je župnik fra Nikola Pašalić uputio nadbiskupu Hraniću, započelo je svečano euharistijsko slavlje u kom su, na poseban način, sudjelovali mladi župne zajednice okupljeni u Kolo Grupu i Hrvatsku Školu pod imenom „Kardinal Stepinac“. Na sv. Misi bili su nazočni diplomatski predstavnici Republike Hrvatske, djelatnici Genaralnog Konzulata u New Yorku.

U svojoj nadahnutoj propovijedi nadbiskup je rekao: „Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni“ (Iv 12,23-24). Ove riječi o zakonitosti pšeničnoga zrna i ljudskoga života Isus je izrekao skupini Grka, koji su, nakon dugog i napornog putovanja, pristigli u Jeruzalem i žarko molili apostole Filipa i Andriju: „Htjeli bismo vidjeti Isusa!“ Zanimljivo je da kad se Isus, na intervenciju dvojice svojih apostola, konačno pojavio pred tim hodočasnicima i kad su oni napokon ugledali njegovo lice, on se ne prepušta njima i njihovim pitanjima (a zasigurno su ih imali kad su tražili susret s njime), nego im on čitav svoj život, poslanje i djelo tumači slikom pšeničnoga zrna. Tu sliku pšeničnoga zrna Isus upotrebljava da bi im protumačio i svoj vlastiti život, žrtvu i smrt.“

Istaknuvši kako u svjetlu te Isusove riječi o zakonitosti pšeničnoga danas mogu iščitavati i vrednovati mučeništvo bl. Alozija Stepinca, nadbiskup je nastavio: „U svjetlu te zakonitosti pšeničnoga zrna, koje umirući donosi obilat rod i darujući svoj zemaljski, zadobiva vječni život u slavi nebeskoga Oca, mi prepoznajemo danas, draga braćo i sestre, uzvišenost i veličinu mučeničkog svjedočanstva i tolikih drugih hrvatskih mučenika komunističkog režima: bl. Miroslava Bulešića i brojnih svećenika, bogoslova, časnih sestara i vjernika laika, a među njima i 66 hercegovačkih franjevaca, čiji je proces proglašenja blaženima također već započeo. U toj Isusovoj riječi i njihovom mučeničkom svjedočanstvu zbog vjere u Isusa Krista i vjernosti Katoličkoj Crkvi mi prepoznajemo i jasnu poruku koju Isus danas upravlja i nama, okupljenima na ovom liturgijskom slavlju. Naime, već nam naše obično ljudsko iskustvo pokazuje: Želim li sačuvati svoj život, svoju komotnost, slobodu i neovisnost, svoj izgled i zdravlje, te ne želim prihvatiti obaveze, ne želim djecu, pa čak niti muža, odnosno ženu, i čuvam svoje životne snage, pazim da se ne istrošim, pazim na svoj fizički izgled, ne želim se vezati uz drugu osobu, ne želim bračne i obiteljske obveze: ostajem sam. Život, snaga, mladost, komotnost koje sam htio zadržati i sačuvati, ipak s godinama nestaju. A od mene i od mojega života ostaje samo onaj dio i samo onoliko koliko sam darovao drugima: ostaju životi moje djece i unučadi, ostaju plodovi mojega odricanja, rada i nastojanja, a iznad svega, ostaje drugima darovana dobrota i ljubav. Ono što sam darivao i poklanjao, što je palo u zemlju i umrlo, čega sam se odrekao, to je postalo životno i donijelo mnogo roda, a ono što sam sebično čuvao to je zauvijek nestalo i propalo.“

Okupljenim vjernicima nadbiskup je naglasio kako je bl. Alojzije Stepinac u svjetlu Isusove logike pšeničnoga zrna izabrao darivanje svoga života drugima kroz svećeničku službu. Nakon imenovanja zagrebačkim nadbiskupom, od početka je bio svjestan svoje odgovornosti za druge ljude: katolike i nekatolike. Svoj život pretvorio je u zauzeto biskupsko služenje kroz navještaj Evanđelja i hrabru proročku riječ u javnosti. Razlikovao je vlast od države. Radovao se ostvarenju vjekovnog sna hrvatskog naroda o ponovnom osamostaljenju hrvatske države, ali je hrabro žigosao zlodjela ustaške vlasti, sebe je izlagao opasnosti i spašavao ljude bez razlike. Sramni pokušaj sprječavanja njegova proglašenja svetim ima i svoje pozitivne učinke: dodatno osvjetljuje njegov humanitarni i karitativni rad te njegovo spašavanje Srba, Židova i Roma te političkih zatvorenika. Čim je došla nova komunistička vlast, on je odmah u početku prozreo njezine namjere i poteze. Shvatio je da je zatvoren, oblaćen i osuđen jer je kao zagrebački nadbiskup najugledniji predstavnik Katoličke Crkve, koju se željelo poniziti i do kraja uništiti. Otkrio je pravu nakanu potpuno neutemeljenih optužbi, lažnih svjedoka te nesnosnih poreza, ucjena i prijetnji svećenicima kao i njihova zatvaranja i ubijanja. Proročki je pročitao nastojanja komunističke vlasti da iznutra podijeli i paralizira Crkvu kroz tzv. svećenička udruženja.

Nadalje, uvidio je da vlast progoni i čini pritisak na svećenike, da neke i ubija kako bi ih sve što više uplašila i kako bi što veći broj svećenika i redovnika izlaz iz takve situacije potražio učlanjenjem u staleško Svećeničko udruženje. Shvatio je da onima koji pokušavaju čuvati svoju kožu i život te postaju članovima Udruženja (tzv. „narodnim svećenicima“) bezbožna komunistička vlast obećava, a dijelom i daje određene pogodnosti (zdravstveno osiguranje, mirovinu, pa čak i plaću...), ali da zauzvrat od njih traži određene usluge te da preko njih želi iznutra sijati nepovjerenje, međusobno podijeliti biskupe i svećenike te tako iznutra oslabljenu Crkvu na kraju odvojiti od Rima i potpuno je uništiti. Vidio je da proročke glasove, one biskupe i svećenike koji su predstavljali moralnu vertikalu i stup za ostale, vlast želi slomiti, ušutkati i ukloniti. U toj teškoj situaciji on se pokazao kao istinski i hrabar pastir Crkve. Potpuno slobodan od sebe i svoje dobrobiti, ni na koji način nije mislio za sebe i spašavao svoj život, nego je branio ljudska prava i slobodu Crkve”…

Poslije sv. mise upriličen je kulturni program u dvorani pastoralnih okupljanja gdje su članovi Kolo grupe i Hrvatske škole izveli program za ovaj dan. Nadbiskup Hranić se nakon toga sastao osobno s brojnim vjernicima ove župe. fra Nikola Pašalić, OFM

divider