ĐAKOVO (TU) - Dana 13. rujna 2017. godine održan je drugi dan predavanja teološko-pastoralnog seminara za svećenike Đakovačko-osječke nadbiskupije pod nazivom „Odnos između biskupske i svećeničke službe u Crkvi“. Skup je započeo zajedničkom molitvom časoslova kao i prethodnog dana seminara. Nakon toga uslijedilo je prvo predavanje pod nazivom „Središnje teme nauka Drugog vatikanskog koncila o episkopatu“ doržao je doc. dr. sc. Edvard Punda.

Punda je naglasio da mu je polazišni dokument za ovo izlaganje konstitucija Lumen Gentium koja prikazuje razvoj same Crkve, otajstvene stvarnosti i povijesne datosti. Nadalje, hijerarhijska struktura Crkve je očitovanje duhovne stvarnosti, što je istaknuto u III. poglavlju već spomenute konstitucije. Ona ima svoje kristološko utemeljenje, Crkva je putokaz pomoću kojega ljudi dolaze do vječnog spasenja.  Na početku samog izlaganja Punda je prisutnima predstavio poglavlja konstitucije koja su iznimno važna za poimanje Crkve i njezine zajedničarske i hijerarhijske strukture, istaknuvši kolegij biskupa kao nasljednika apostola i taj zajedničarski vid u odnosu biskupa i prezbitera. Prema tome, predavač se osvrnuo na poglavlja koja govore o tome da biskup dakako, mora imati duboko povjerenje u samu tradiciju, mora predati ono što je primio po uzoru na apostole, čiji je nasljednik.

Između ostaloga, Punda je, po uzoru na dokument,  naglasio važnost pojedinih mjesnih biskupa u sklopu čitave stvarnosti Crkve jer svaki biskup ujedno ima odgovornost za opću Crkvu.  Sakramanetalnost biskupskog reda je također jedna od bitnih tema II. vatikanskog sabora jer se biskupskim posvećenjem dijeli punina Svetoga reda, a biskupska služba samim time ima i svoju nadnaravnu dimenziju budući da su biskupi Kristovi zamjenici i poslanici. Hijerahijsko zajedništvo treba pomoći punijem produbljivanju značenja sakramentalnosti reda jer su sakrasmentanost i kolegijalnost dvije nedovijive stvarnosti koje se u potpunosti ostvaruju upravo u sakramentu euharistije. Ono što je Punda također istaknuo kao jednu od bitnih teza II. vatikanskog koncila je i odnos biskupa i pape, gdje je istaknuto da vrhovnu vlast ima biskupski zbor na čelu sa papom. Iako primat označava prvenstvo pape, primat je u biti, što je novost koncila , relacijska stvarnost jer je papin primat u zajedništvu sa biskupskim zborom. Naposljetku, svi su „na jednom putu i cilju, a to je služenje Božjem narodu počevši od biskupa u zajedništvu sa prezbiterima i đakonima“, rekao je Punda.

„Odnos biskupske i svećeničke službe u pravoslavlju“

Doc. dr. sc. Zlatko Matić održao je izlaganje na temu „Odnos biskupske i svećeničke službe u pravoslavlju“. Na samom početku Matić je istaknuo da je specifičnost pravoslavlja upravo oslanjanje na biblijsko – tradicijsko - kanonsku istinu, kao i u katoličanstvu. Temeljna nakana Matićeva izlaganja bilo je predstavljanje episkopa iz pravoslavne perspektive i značaj episkopa u današnjem vremenu. Ono što je prvotno naglasio je da  sama struktura Crkve ukazuje upravo na tu eshatološku dimenziju kojoj sama Crkva stremi i to je, svakako, jedna od bitnih značajki pravoslavne ekleziologije. Episkopska služba je, istaknuo je Matić, specifična i različita od prezbiterske i laičke službe po tome što episkop prinosi euharistijske darove. Za vjernike pravoslavne vjeroispovijesti, epsikop je ikona Krista, njemu se treba pripojiti kao i Kristu, on treba biti glavna crta jedinstva, ličnost koja će privlačiti Božji narod ka Bogu. Između ostaloga, episkop je neodvojiv od Crkve, bez ostalih članova Crkve on i nije episkop  u pravom smislu riječi zbog toga što postoji prava egzistencijalno – ontološka povezanost episkopa sa prezbiterijem. Dakle, važna odrednica pravoslavne teologije je istaknuta međusobna ovisnost prezbiterijuma i episkopata po uzoru na apostolsko nasljeđe koje je primjer obanšanja ovih dviju službi. Na temelju toga možemo reći da prezbiter služi euharistiju u ime svoga episkopa u kojoj svećenik spominje samo svog lokalnog biskupa preko kojega ima vezu sa svim ostalim episkopima. Što se tiče aktualne situacije u pravoslavlju, Matić napominje da se „nalazimo u problemima ticanih uz strukturu Crkve jer su obje službe pretrpjele određene promjene na svom putu u povijesti Crkve, prema tome živi odnos i puna koinonia je na svojevrsnom iskušenju“.

„Biskup i prezbiteri u obzoru ekleziologije zajedništva. Neke teološke i praktične smjernice“

Nakon kratke rasprave i predviđenog odmora uslijedilo je predavanje pod nazivom „Biskup i prezbiteri u obzoru ekleziologije zajedništva. Neke teološke i praktične smjernice“ kojega je održao doc. dr. sc. Davor Vuković. Profesor Vuković je svoje svoje izlaganje iznio u vidu praktičnih smjernica na tragu ekleziologije zajedništva koju je obnovio II. vatikanski koncil. Ta ekleziologija je posve na tragu same biti Crkve jer naglašava cjelinu Božjeg naroda unutar kojeg imamo različite službe i darove. Među službama, temeljna je biskupska služba. Biskup je vidljivo počelo i temeljni princip jedinstva mjesne Crkve. S druge strane, svećenicima tj. prezbiterima je povjeren jedan dio naroda Božjeg, odnosno određena župna zajednica. Prezbiteri su mudri suradnici biskupa te pod vlašću dijecezanskog biskupa upravljaju župnim zajednicama. Biskupi stoga imaju prvu i temeljnu zadaću skrbiti i voditi brigu o svojim svećenicima, osobito župnicima, dok se od svećenika traži poštivanje biskupa, te duhovna briga i skrb o vlastitim župljanima. Između biskupa i prezbitera, pak, potrebno je razvijati zdrav odnos koji mora uključivati međusobno poštovanje i suradnju, dijalog i komunikaciju, povjerenje i čuvanje dobrog glasa, bratsku i očinsku ljubav. Pri kraju izlaganja Vuković je ukazao i na teme kao što su važnost redovitih susreta između biskupa i svećenika, posjeti biskupa župnim zajednicama, važnost supsidijarnosti u praktičnom izvršavanju biskupske i prezbiterske službe, pitanje pravednosti u životu Crkve, kao i tema ozbiljne odgovornost za preuzete službe Crkvi i njihovo kvalitetno (ne)obavljanje.

„Upute biskupima sv. Alfonza Marije de' Liguorija“

Posljednje predavanje drugog dana znanstvenog skupa održao je doc. dr. sc. Boris Vulić na temu „Upute biskupima sv. Alfonza Marije de' Liguorija“. Profesor Vulić odmah na samom početku ističe da je najjasnija definicija biskupa da su nasljednici apostola. Biskup i crkveni naučitelj Alfonz Marija de' Liguori je u svojem djelu iz 1745. godine naveo upute biskupima u pogledu obavljanja njihove dužnosti. Sveti Alfonz polazi od nekoliko temeljnih misli: kao prvo, za grešan život stada krivnju snose pastiri, kao drugo biskup je onaj koji živi za svoje stado i kao zadnje, jedino će biskupi biti suđeni za svaku dušu koja je pripadala njegvoim Crkvama. U svojemu djelu navodi šest najvažnijih briga i devet biskupovih sredstava za upravljanje Crkvom. Prema tome,temeljna briga je briga za sjemenište i njegova organizacija u pogledu odgojitelja i poglavara sjemeništa. Drugo posebno područje biskupove brige jesu ređenici; prema tome, biskup se ne treba voditi samo župnikovim preorukama, nego mora imati uvjerenje da je u kandidatu istinski crkveni duh. Treća biskupova briga su svećenici, gdje Liguori poziva biskupe da vode brigu o svećeničkom odijevanju i ponašanju te usavršavanju u moralnoj teologiji radi ispovijedanja. Četvrta skupina su župnici, biskupi ih moraju poticati na obiteljske i konstruktivne homilije te na stalnu spremnost ispovijedanja. Slijedi i peta briga koja je među najvažnijima, a to je da  biskup ne treba nikako izabirati suradnike i vikare po rodbinskoj ili obiteljskoj liniji jer o tome ovisi red u biskupiji, nego suradnik mora imati duh i znanje, spremnost i požrtvovnost.

Posebno su područje biskupove brige i ženski samostani, zato biskup mora paziti kome povjerava dužnost redovitog ispovjednika kako bi se izbjegle neugodne situacije. Sveti Alfonz navodi i biskupova sredstva za dobro upravljanje: kao prvo to je molitva kao neizbježan dio duhovnog života, drugo temeljno sredstvo je osoban dobar primjer biskupa,  obveza rezidiranja i vizitacije lokalnim župama. Peto sredstvo su pučke misije, čiji je cilj plodno obavljanje sakramenta pokore. Šesto sredstvo su sinode kao prilika da se na sjednicama razmotre svi problemi. Također je bitno sredstvo i savjetovanje čime biskup pokazuje da nije navezan samo na svoje mišljenje. Predposljednje sredstvo je privatna audijencija u kojoj biskup mora biti spreman primiti sve u svakom trenutku. Kao posljednje sredstvo sv. Alfons navodi opomenu, koja mora biti izričena smireno i razborito. U zaključnim promišljanjima profesor Vulić navodi po uzoru na svetog Alfonza „da biskup mora biti besprijekoran, svet u sebi, kako bi bio dobar upravitelj“. Slađana Bradarić

 

divider