SLAVONSKI BROD (TU) - Volonteri Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije i dalje pomažu u zimskom tranzitnom kampu u Slavonskom Brodu. Od ovog vikenda, u dogovoru s odgojiteljima đakovačkog Bogoslovnog sjemeništa, rektorom Ivanom Andrićem i duhovnikom Božom Radošem, volonterima su se pridružili i bogoslovi te đakoni.

Na raspolaganje su stavili svoje slobodno vrijeme tijekom predstojećih vikenda. U subotu, 13. studenoga, prvi su u drugoj, popodnevnoj smjeni volontirali bogoslovi Dino Klem i Blaž Jokić te đakoni Robert Almaši i Stjepan Matezović. U kampu ih je dočekala koordinatorica Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije Margareta Gregić, podijelila im je zaduženja te izrazila svoje zadovoljstvo njihovom raspoloživošću. Istaknula je kako je među migrantima bilo i katolika koji su oduševljeno prihvatili prisustvo bogoslova te se s njima zadržali u dužem razgovoru.

DINO KLEM: Iskustvo u kampu me zaista obogatilo. Želim pohvaliti ekipu Caritasa koja je izvrsno organizirana. Posao nije težak, radi se o neposrednom susretu s izbjeglicama nakon što prođu registraciju. Dočekivali smo ih na ulazu u sektore gdje odmaraju i čekaju vlak koji ih prevozi dalje. Kada su ulazili u sektor dijelili smo im slatkiše, čaj, kratko razgovarali s njima te ih nastojali uputiti ako imaju kakvih pitanja. Najdirljiviji trenutci zasigurno su kada uspijemo izmamiti osmijeh na licima djece. Vidjelo se da su djeca nervozna i umorna od svega, ali jedan bombon donese veliki osmijeh na njihovo lice, kao i izraze zahvalnosti. Negativnih iskustava nije bilo. I na kraju, iako je čitava situacija s izbjeglicama politički vrlo složen problem, volontiranje u kampu za mene je mjesto konkretnog izraza kršćanske solidarnosti i ljubavi prema bližnjemu.

BLAŽ JOKIĆ: Odlazak u kamp za mene nije bilo samo pitanje treba li pomoći katoliku, Hrvatu, susjedu ili nekoj drugoj kategoriji ljudi koju susrećemo već u prvom redu odlazak pomoći čovjeku koji je u potrebi. I to doista i jest bio razlog našega posjeta. Bio sam dosta skeptičan prema izbjeglicama, ponajviše zbog onoga što se moglo vidjeti iz medija. Dosta negativnosti i sumnji zbog njihova dolaska je bilo izrečeno, pitanja terorizma, islamizacije Europe… Pohvalio bih organizaciju cijelog kampa. Angažirana je vojska, policija, volonteri i svi djeluju homogeno. Po dolasku, dobili smo zaduženja Caritasa, no moram priznati i mene je najviše dojmio susret s djecom. Kroz kamp prolaze djeca svih uzrasta, najmanja na rukama svojih roditelja, mališani koji još nisu ni krenuli u školu, do adolescenata. Slike, kao što je ona kada nam je mala djevojčica poslala pusu iz vlaka na odlasku, a kojoj smo prije par minuta dali čokoladicu ostaje trajno u sjećanju. Od svih kojima smo prilazili dobili smo smiješak, pozdrav, pruženu ruku. Moram priznati da nitko od ljudi koje smo susreli nije bio zahtjevan, traže jedino informacije gdje su, koliko će se zadržati i kada kreću dalje. Eventualno nekome treba donijeti nešto od hrane ili odjeće. Susreli smo konkretnog čovjeka u potrebi koji je daleko od svog doma u potrazi za srećom, a kojemu treba pomoć.

STJEPAN MATEZOVIĆ: Iskustvo volontiranja u kampu bilo mi je obogaćujuće, razbilo je mnoge predrasude o ljudima zbog kojih je takav kamp stavljen u funkciju. Bilo je pozitivnih i negativnih dojmova, ali svakako su oni pozitivni snažniji. Vrlo emotivni bili su susreti s djecom, majkama, pa i obiteljima, čije suze obriše jedan bombon ili čokoladica i vrati osmijeh na njihova lica. Zahvala putem tog dječjeg i majčinskog osmijeha bila mi je, i jest, najveća nagrada. Svakako bih pohvalio izvrsnu organizaciju svih koji djeluju u kampu te posebno rad i angažman Caritasovih djelatnika. Svatko tko je u mogućnosti treba doživjeti odlazak, susret i iskustvo s tim ljudima u potrebi.

ROBERT ALMAŠI: Svojim volontiranjem u tranzitnom kampu nastojimo pomoći malom čovjeku u potrebi. Uz to, želimo razbiti razne predrasude u vezi migranata. Upozoravaju nas s mnogih strana: Opasno je, čuvaj se! Možda i je. Ono, čime možemo pridonijeti, zaista nije puno. Tek po koji prehrambeni proizvod, čaša napitka, eventualno odjeća najpotrebnijima i ono što se danas često kod nas u Crkvi naglašava - „biti uz“, istina tek po koju minutu. Ali ono što se zauzvrat dobije u susretu i pogledu osobito djece i majki nešto je što obogaćuje. I onda tu nema pitanja o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti jer je u potrebi čovjek u kojemu je sam Gospodin gladan, žedan, gol, bez krova… Za pohvalu je organiziranost kampa, prisutnost volontera sa svih strana svijeta, zauzetost Hrvatskog Caritasa i koordinatorice Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije. M. Kuveždanin/M. Gregić

divider