GUNJA (TU) - Ljetni radni kamp u Gunji ušao je u svoj završni tjedan. O dojmovima organizacije i boravka u kampu razgovarali smo s đakovačko-osječkim nadbiskupom, mons. Đurom Hranićem. Nadbiskup je nekoliko puta posjetio Gunju, a pri posljednjem posjetu, 7. kolovoza s mladima je proveo cijeli dan i prionuo poslu. Opisujući kako u Gunji i ostalim poplavljenim, ali i nepoplavljenim selima Cvelferije ljudi teško žive, kroz muke i poteškoće ponovno vraćaju selu život; ponajprije sami puno rade, a onda sa zahvalnošću prihvaćaju i pomoć drugih, žalosni i rezignirani zbog tromosti i sporosti naših institucija, nadbiskup Đuro suradnju Studentskog katoličkog centra centra Palma, Udruge Magis i Đakovačko-osječke nadbiskupije pri pokretanju Ljetnog radnog kampa u Gunji okarakterizirao je kao jako dobru ideju.

„O organizaciji sam još proljetos razgovarao s o. Ivanom Mandurićem, DI i Terezijom Klaić te sam pozdravio i prihvatio njihovu ideju da mladi vjernici svojim fizičkim radom besplatno pomognu starijim osobama, samcima, onima koji ne mogu bez tuđe pomoći iz kuća stradalihi u poplavi izbaciti uništeno pokućstvo, izvaditi stradalu stolariju, skinuti žbuku sa zidova, dignuti pločice i pod gdje je to potrebno...“, rekao je nadbiskup te naglasio kako je kamp jako dobro prihvaćen od stanovnika Gunje. „To je veoma ozbiljan projekt, zahtjevan za svakoga mladića i djevojku koji se odluče doći, no izvor je nutarnje duhovne radosti i blagoslova za mnoge sudionike. Odgojan je i u ljudskom i u kršćanskom smislu“, a tjedni život u kampu, nadbiskup je usporedio s benediktinskim pravilom: „Moli i radi!“

„Mladi koji dođu u kamp rade po kućama teške fizičke poslove u prašini i prljavštini najmanje 7,5 sati dnevno, žive krajnje skromno i siromašno jer spavaju u vrećama u dva velika šatora, nemaju tuševa već se tuširaju u obiteljima jednom dnevno, a zbog čestih kiša u kampu se stvara blato. Hrane se skromno, žive intenzivnim duhovnim i molitvenim te sakramentalnim životom, mole više sati dnevno, imaju duhovne radionice, a u svemu su sačuvali mladenačku vedrinu i radost. Zrače povjerenjem u Boga i u ljude. Među njima vlada vedrina i radost, duh solidarnosti i samoprijegora. Šale se. Prolaze kroz snažno iskustvo molitvenoga i crkvenoga zajedništva. Jedni drugima svjedoci su vlastite vjere i crkvenosti te nositelji svjetla i ohrabrenja u vjerničkim sumnjama i pitanjima“, opisao je ono što je boraveći u kampu vidio i doživio mons. Hranić i nastavio: „Zahvalan sam Bogu za njihovo svjedočanstvo vlastite vjere i crkvenosti te ohrabrenja Gunjancima koji u svojim poteškoćama postavljaju svoja pitanja Bogu.“    

Tijekom dana mladi su iskoristili priliku za neformalan i opušten razgovor s nadbiskupom, pitali su o svemu što ih zanima, a poželjeli su i da ostane s njima više dana. Nadbiskupa Đuru pitali smo kako je on doživio mlade te je rekao: „Doživio sam ih kao predragu braću i sestre, čija srca kucaju za iste vrijednosti za koje kuca i moje srce. Njihovu vjeru, motivaciju zašto su u kampu, njihovu molitvu, pobožnost i radosno slavljenje Boga na liturgiji, klanjanju, obijanje žbuke u prašini uz pjevanje duhovnih šansona, spremnost na žrtvu i samoprijegor, doživio sam  kao izazov i podršku mojoj osobnoj vjeri te ohrabrenje u mojim biskupskim nastojanjima. Osjetio sam da ima smisla ono što propovijedam i za što živim. Svojim boravkom i radom u kampu oni svjedoče što je Crkva. Očituju mladost, vitalnost i snagu Crkve, ljepotu i ponos pripadnosti Crkvi, ohrabruju i pokazuju da Crkva ne treba biti zabrinuta, nego da smije i može sasvim opravdano i utemeljeno s vedrinom gledati u vlastitu budućnost. Oni pokazuju da Crkva nije tek organizacija, stara i troma institucija te škripavi atavirani aparat, nego da je Crkva živa i mlada, da je ona zajedništvo braće i sestara u vjeri koje uprisutnjuje i svjedoči humano lice Isusa Krista“.

No, uz razgovor s mladima, trebalo je odraditi i fizičke poslove, za koje je nadbiskup rekao: „Bilo je naporno, ali lijepo. Bogu sam zahvalan za prekrasno iskustvo mlade Crkve i Crkve mladih. Budući da se ne krećem i nisam bio pripremljen za ozbiljan fizički posao, nakon rada u Gunji malo samo usporen, ramena i ruke su mi malo zategnute, ali sam ponovno ponosan na zdravu mladost u krilu Katoličke Crkve. Ta me mladost uvijek iznova ugodno iznenadi toplinom svoje vjere, spremnosti na žrtvu, ljubavlju prema Crkvi.“ M. Kuveždanin

divider