SELCI ĐAKOVAČKI (TU) – Vlč. Adam Tabak, svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije i dušobrižnik za Hrvate u Ottawi, koji je preminuo 14. prosinca 2015. godine u 55. godini života i 29. godini svećeništva u bolnici „Fran Mihaljević“ u Zagrebu, ukopan je u srijedu 16. prosinca na groblju u Đakovačkim Selcima. Ukopu je prethodila misa zadušnica u ispunjenoj župnoj crkvi Snježne Gospe u Selcima Đakovačkim, koju je uz nadbiskupa Đuru Hranića, generalnog vikara Ivana Ćurića, ravnatelja dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu Tomislava Markića te veliki broj svećenika predvodio nadbiskup u miru Marin Srakić. 

Na početku misnog slavlja nadbiskup Srakić je obitelji pokojnog svećenika izrazio sućut u ime Nadbiskupije, svih svećenika, redovnika, redovnica i svih vjernika. „U ovakvim slučajevima gubitka i oproštaja čovjek se pita – Zašto? Tražimo utjehu, rješenje i odgovor u ljudskoj mudrosti i ne nalazimo ih. Preslabe su riječi koje bi dale sadržaj onome što ovoga trenutka proživljavamo. Onda posežemo za Božjom riječi, a ona kaže: „A pravednik, ako i umre prijevremeno, naći će mir. Jer duljina dana ne čini starost časnom niti se ona mjeri brojem godina. Već razboritost - to su sjedine ljudske, i krepostan život - zrela starost. I jer je ugađao Bogu, On ga je zavolio, i jer je živio među grešnicima, On ga je uzeo k sebi...“ I to je odgovor na naše tjeskobno pitanje, i to je razlog naše utjehe u ovim trenucima, kada se opraštamo od brata Adama, koji je doista kao čovjek i kao svećenik sve svoje sile ulagao u izgradnju Božjega kraljevstva, na svim mjestima, na svim pozivima, na svim službama. Zato je ova sveta misa izraz zahvalnosti za sve ono što je on bio i učinio u Crkvi i našem društvu i ujedno molitva Gospodinu da mu oprosti ono što nije uspio doreći i učiniti, a imao je namjeru“, rekao je nadbiskup Srakić, izrazivši sućuti i inozemnoj pastvi, dodavši kako je gubitak svećenika Adama velik gubitak za njih.

Homilija nadbiskupa mons. Đure Hranića

U prigodnoj homiliji nadbiskup Hranić osvrnuo se na evanđeoski tekst koji pred oči vjernika stavlja prototip strpljivog čekanja – lik Ivana Krstitelja, čiji je čitav život bio okrenut prema Mesiji, koji je čekao Mesiju i željno očekivao njegovo očitovanje. „Ivan je, posve vjeran Starom zavjetu, naj­važnijim Božjim osobinama smatrao pravednost i u pra­vednosti strogost. Zato je bio uvjeren da će i Mesija koje­ga će Bog poslati biti pravedan i strog, da će obračunati s grijehom i grješnicima. On će razdijeliti pšenicu od pljeve. Nakon toga pravednog suda započet će Božje kraljevstvo u kojemu će biti samo pravednici. No, Isus je posve drukčiji Mesija. Ne pokazuje svoju moć, niti prijeti strogošću suda. Umjesto o sjekiri koja će sasjeći zlo, on govori o Božjemu milosrđu i dobroti te poziva svakoga čovjeka da iskoristi priliku i da se obrati. Umjesto da nastupa u glavnom gradu, on je među Galilejcima. Ne bježi od grešnika i ne osuđuje ih, nego i njima naviješta Kraljevstvo Božje“, ističe nadbiskup te dodaje kako Ivan ostaje zbunjen. „Radi toga što je u svojoj vjernosti Bogu i očekivanom Mesiji korio grešnike, on čami u zatvoru, a onaj radi kojega je to učinio – Mesija druži se s grešnicima. Takvo Božje djelovanje izlazi iz Ivanovih okvira. To je Bog koji zbunjuje Ivana. I to je Bog koji zbunjuje i nas“, rekao je nadbiskup Hranić.

Životopis – iz homilije nadbiskupa Hranića

Nadbiskup je u homiliji okupljene uputio u životopis pokojnog svećenika: vlč. Adam Tabak, sin pokojnih Josipa i Klare r. Balir, rodio se 19. kolovoza 1961. i odrastao je u ovoj sredini. Po završetku osnovne škole, s 15 godina, kao sjemeništarac Đakovačke i Srijemske biskupije, 1976. odlazi u Dječačko sjemenište na Šalatu u Zagreb, u želji da jednoga dana postane svećenik. Poslije 2 godine nastavlja gimnaziju i maturira 1980. na Biskupijskoj gimnaziji „J. J. Strossmayer“ u Đakovu. Odmah poslije mature započinje teološki studij, kojega je u 4. godini morao prekinuti i odslužiti vojni rok. Po povratku iz vojske nastavlja studij. Za svećenika ga je zaredio biskup Ćiril Kos 1. listopada 1987. godine.

Kao mladomisnik prvo je 3 godine bio župni vikar u Valpovu. Godine 1990. bio je imenovan župnikom u Luču u Baranji. Nakon godinu dana izbio je rat, Baranja je bila okupirana, i morao je dijeliti prognaničku sudbinu svojih župljana. Kroz tri godine pomagao je u Biskupijskom Caritasu; ponajprije fizičkim radom. Stizali su kamioni i samo Bog zna koliko je paketa i tona karitativne pomoći prošlo preko leđa i kroz ruke vrijednog, marljivog, tihog i samozatajnog vlč. Adama. Kad više nije bilo toliko kamiona koje treba istovarati, spremno je prihvatio službu školskog vjeroučitelja u Viljevu, radio u školi i obilazio naše izbjeglice s jedne i s druge strane granice s Mađarskom. Godine 1998. Adam se među prvima vraća u opustošeni Luč. Živi u teškim uvjetima, zadovoljan i s malo, strpljivo obnavlja devastiranu i opljačkanu župnu kuću te župne crkve u Luču i u Popovcu, koji mu je bio povjeren odmah nakon izbijanja rata.

Kad je kroz 3 godine stvorio kakve-takve uvjete za život, tražio se svećenik dobrovoljac, koji je spreman otići i preuzeti hrvatsku Župu sv. Leopolda Mandića u Ottawi u Kanadi. Iako nije znao engleski jezik, javio se vlč. Adam i odlazi u tu jednu od najmanjih hrvatskih župa u Kanadi . Bio je izuzetno cijenjen župnik. Njegovi su ga župljani silno voljeli i poštivali zbog njegove izuzetne pastirske ljubavi i revnosti, zbog njegove poniznosti i truda kojega je ulagao u dobrobit svoje zajednice. Znao je strpljivo šutjeti i puno toga tiho podnositi te propatiti kako bi pomirio naše starije - dijelom već dobro situirane emigrante, ali među kojima je bilo određenih političkih podjela i napetosti - s onima koji su kao sirotinja i izbjeglice pristizali tijekom Domovinskoga rata.

Plemenit, širokogrudan, solidaran, darežljiv te s osjećajem za druge ljude

Nadbiskup je u homiliji dodao kako se uvjerio da su vjernici u Ottawi cijenili pokojnog svećenika Adama te mu priznavali trijezan i mudar pristup, koji je uvelike pridonio uzajamnom prihvaćanju te stvaranju relativno složne zajednice. S obzirom da biskup ondje nema mogućnosti financijski pomagati neku župu, maloj župi, kao što je ova hrvatska sa svega 200 obitelji, prijeti opasnost da zbog nelikvidnosti bude zatvorena. I ovdje je pokojni svećenik pokazao domišljatost kako bi osigurao potrebna sredstva za financijsku održivost župe, a nikada mu nije bilo teško niti ispod časti raditi bilo koji posao. Također, bio je redovit na probama ondašnjeg KUD-a, kao i na nogometnim utakmicama, te je takve oblike okupljanja koristio za obnavljanje kontakta vjernika sa župom te za evangelizaciju svojih župljana.

„Paralelno je na vidjelo izlazila i Adamova solidarnost sa siromašnima, njegovo skrovito i tiho samozatajno pomaganje potrebnima, njegova osobna skromnost i jednostavnost života. Brojne osobe ističu njegovu plemenitost, širokogrudnost, solidarnost i darežljivost te osjećaj za druge ljude. Iznenadna i galopirajuća bolest, čiji su se prvi simptomi pojavili u listopadu, teško je pogodila ne samo njega, nego i njegove župljane u Ottawi. Dan i noć netko je bio uz njega u bolnici. Na njegovu želju dopratili su ga kući, ovamo u Selce. Svjesni teške bolesti i da ga više neće vidjeti, od njega su se u snažnom emotivnom ozračju oprostili brojni župljani Hrvatske katoličke župe sv. Lepolda Mandića u Ottawi te svećenici i redovnice Ottawske nadbiskupije euharistijskim slavljem, kojemu je nekoliko sati pred odlazak na avion predsjedao ottawski nadbiskup mons. Terence Prendergast“, rekao je nadbiskup.

„Bolest je galopirala iznenađujuće brzo i za same liječnike te su se prognoze od nekoliko mjeseci života naglo pretvorile u svega nekoliko dana. I Bog nas ponovno sve zbunjuje i iznenađuje svojim potezima i postupcima. Pitamo se zašto je baš Adam – zasigurno jedan od revnijih i plemenitijih među nama – koji je čitavim svojim bićem bio njegov svećenik - pogođen tako teškom bolešću te je pozvan otići tako brzo i rano od nas. I u njegovu slučaju suočeni smo s otajstvom vjere. I u njegovu slučaju razum nam ne može objasniti zašto Bog stvara tamu i nevolju jednako kao i svjetlo i sreću, zašto ih povezuje u jednoj te istoj ljudskoj osobi kao nekoć u Ivanu Krstitelju, te postajemo svjesni koliko smo nemoćni i maleni u pokušaju da shvatimo Božje odluke i njegove poteze“, rekao je nadbiskup te zaključujući homiliju.

Oproštaj vlč. Tomislava Markića, ravnatelja dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu

Vlč. Tomislav Markić izrazio je sućut nadbiskupima, prezbiteriju Đakovačko-osječke nadbiskupije, koji je izgubio vrijednog člana, obitelji i rodbini pokojnog svećenika te župnoj zajednici iz koje je potekao. „Vidimo koliki gubitak i koliku prazninu ostavlja smrt jednog svećenika. I što je svećenik bio bolji, revniji, taj je gubitak i ta praznina veća. Zato, molim Gospodina da tu prazninu ispuni i u Župi sv. Leopolda Madnića u Ottawi i da providi novoga svećenika koji bi služio u toj zajednici, čije vam izraze sućuti prenosim. Velika je praznina u vašoj Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji te molim Gospodina da ispuni tu prazninu darom novih duhovnih zvanja, a ovu župnu zajednicu novim duhovnim zvanjem. No, vjerojatno najveća praznina ostaje u dušama i srcima onih koji su ga dobro poznavali, njegove obitelji i rodbine i molim Gospodina da ispuni tu prazninu svojim milosrđem, dok molimo za neumrlu dušu njegovu“, rekao je vlč. Markić te pročitao pismo sućuti koje je nadbiskupu Hraniću uputio nadbiskup Otawe mons. Terence Prendergast.

Pismo sućuti mons. Terencea Prendergasta, nadbiskupa Ottawe

„Dragi Oče Nadbiskupe, neka Vam Uskrsli Gospodin Isus koji dolazi u slavi podari mir i utjehu. Ovoga nas je jutra neugodno iznenadila vijest o smrti vlč. Adama Tabaka, bez obzira što smo znali da je ozbiljno bolestan. Njegova smrt nastupila je ipak puno brže nego što smo očekivali. Hvala Vam Oče Nadbiskupe što ste nam poslali obavijest o njegovoj smrti, koju smo podijelili sa svećenicima i vjernicima naše nadbiskupije. Danas sam slavio svetu misu zadušnicu za pokojnog svećenika Adama, a u svoje molitve stavio sam i njegovu obitelj, kao i sve župljane Župe sv. Leopolda Mandića ovdje u Ottawi. Također, ovih ćemo dana služiti misu zadušnicu zajedno s vjernicima njegove župe. Mnoge će ova vijest duboko potresti i dirnuti, kao što ih je dirnula misa na kojoj smo se opraštali od vlč. Adama, čemu su svjedočile i mnoge suze koje su se tada mogle vidjeti.

Susreti s vlč. Adamom bili su za mene trenuci milosti, u kojima je dolazilo do izražaja naše međusobno razumijevanje. Dijelio je sa mnom poteškoće s kojima se suočavao. Davali smo sve od sebe da ih zajedničkim trudom nadvladamo te smo tako bili velika podrška jedan drugome. Iako se borio s engleskim jezikom, to mu nije bila zapreka da dadne ono najbolje od sebe u svom pastoralnom djelovanju i u dijeljenju svojih iskustava s drugim svećenicima. Njegov osmijeh bio je prijelazan. U zajedništvu s hrvatskim vjernicima ovdje u Ottawi, uključujući vjernike susjedne francuske nadbiskupije Gatineau, zahvaljujem vam što ste nam poslali ovoga izuzetnog svećenika. Neka mu Krist, Dobri Pastir, bude milosrdan na sudu i neka ga obilno nagradi za njegov rad, a Marija, Gospa Žalosna, neka nam izmoli utjehu i mir. Bratski odan u Kristu, Terence Prendergast, nadbiskup Ottawe.“

Oproštaj vlč. Tomislava Ćorluke, župnika u Đakovu

„Dragi i poštovani brate u svećeništvu, prijatelju, generacijo Adame, često si sanjao kako ćeš otići u neke druge krajeve kako bi služio Gospodinu, ali da ćeš tako brzo otići Gospodinu i biti s njim zauvijek – nismo ni slutili, sve si nas iznenadio, a vjerujem i samoga sebe, jer ovo još nije bilo u tvom planu. Doista se nedokučivi putovi Gospodnji. Nakon punih 15 godina provedenih u Kanadi nadali smo se tvom skorom povratku u našu nadbiskupiju, ali ne na ovaj način. U Kanadi si okupljao naše raspršene vjernike diljem svijeta, dijelio s njima teškoće udaljenosti od Domovine, učvršćivao njihovu vjeru, nadu i ljubav prema Gospodinu. Mnoge si putnike iz Hrvatske k sebi na stan primao, pokazivao veliku ljubav prema bolesnicima. Papa Franjo nas poziva da u ovoj Godini milosrđa vršimo duhovna i tjelesna djela milosrđa. Od kad te poznam, a to je već 40 godina, znam da si ih živio. Sve nas je privlačila tvoja osjetljivost za potrebne, dobrota, plemenitost, spremnost pomoći i sve podijeliti, tvoja jednostavnost, savjesnost i odgovornost“, rekao je među ostalim vlč. Tomislav Ćorluka te zaključio: „Hvala ti dragi Adame na svemu. Slijedit ćemo tvoj primjer, kao što si i ti slijedio Krista. Svijetli primjer tvog života i tvoj grob i dalje će svjedočiti za Gospodina. Doviđenja u našoj vječnoj Domovini na nebesima. Zauzimaj se za nas zemaljske putnike.“ 

Uz pjesmu Ima jedna duga cesta, koju je pokojnik želio da mu pjevaju na ispraćaju, lijes s njegovim tijelom iznesen je iz selačke crkve te su uslijedili ukopni obredi na mjesnom groblju u Selcima.

Ukop na mjesnom groblju

Ukopne obrede predvodio je nadbiskup Hranić, a prigodnu homiliju izrekao je generalni vikar Ivan Ćurić. Podsjetivši kako smo u ovakvim trenutcima jasno svjesni svoje prolaznosti, bez koje ne može postojati naše ljudsko vrijeme, mons. Ćurić je kazao kako događaj Kristova utjelovljenja otvara novu perspektivu: sudjelovanje na vječnosti, neprolaznosti i besmrtnosti. „Bog svojim utjelovljenjem i svojim spasenjskim djelovanjem postaje dionikom našega vremena i tako je naše vrijeme učinio 'sudjelujućim' na svojoj vječnosti. Eto nam divne istine: naše vrijeme nije puka prolaznost; kad brojimo dane i godine ne idemo tek prema završetku, smrti, nego je naše postojanje u ovom svijetu i vremenu usmjereno prema punini života u vječnosti. S takvim svjetlom vjere opraštamo se od svoga subrata, svećenika Adama, u njegovoj rodnoj župi u Đakovačkim Selcima“, rekao je mons. Ćurić.

Nakon što je kratko uputio u pokojnikov svećenički put, mons. Ćurić istaknuo je kako su se vjernici u Ottawi s dubokim osjećajima oprostili od pokojnog svećenika te ga dopratili u Hrvatsku i predali brizi i ljubavi njegove obitelji i njegove nadbiskupije. „Bolest je bila doista brza, kao da nije htjela dopustiti da dulje bdijemo nad njim. Ipak, i u tom kratkom razdoblju bila je tako vidljiva spremnost i brižnost njegovih najmilijih, sestara, brata i druge rodbine, kao i spremnost naše nadbiskupije - od nadbiskupa Đure, ravnatelja našeg Svećeničkoga doma mons. Luke Strgara, sestara i osoblja u Domu, braće svećenika, sve do liječnika i bolnice u kojoj je preminuo“, rekao je generalni vikar te, izrazivši sućut obitelji pokojnika, zaključio: „Bogu od srca zahvaljujemo za tvoj život i s pouzdanjem molimo da s Isusom radosno uđeš u 'novo nebo i novu zemlju', gdje 's oka svake suze nestaje'. Mi koji još ostajemo ovdje, na zemlji, sutra ćemo na početku predbožićne osmine zapjevati 1. veliku antifonu: O Mudrosti, što Svevišnjem iz usta vječnih izvireš: dođi među nas, uči nas, da pravi put nam pokažeš! – da i mi jednom prispijemo punini života, kojoj nas već sada upravlja snaga i svjetlo kršćanske vjere.“ Anica Banović

divider