Uskrsna je vjera put u zajedništvo

Slušamo li pozorno uskrsno evanđelje po Ivanu, osjetit ćemo još nešto od pometnje prvoga uskrsnog jutra. Marija iz Magdale ide veoma rano na grob da još posljednji put počasti dragoga Pokojnika. Na svoje veliko zaprepaštenje nalazi prazan grob i vjeruje: silom su ga otvorili da uzmu mrtvo tijelo. Uzbuđena žuri k učenicima. Petar i Ivan žele sami pogledati. I nalaze, kako im je rekla Marija.

Pročitamo li i druga evanđelja, uočit ćemo da su neke pojedinosti drukčije. Ali jedno se provlači kroz sva ta izvješća: prvi svjedoci uskrsnuća nisu nipošto bili neki lakovjerni sanjari i vizionari. Nisu oni satkali i ispjevali uskrsnu vjeru. Oni su kritički ispitivali (provjeravali). I pritom morali proći svu dubinu upitnosti i sumnje, skeptičnosti i rezignacije.

I sebe nalazimo u ovim učenicima. Ni u samo uskrsno jutro neće umuknuti pitanje: je li uistinu bilo baš tako? Hoće li jednom i s nama tako biti? Zar se zaista smijemo nadati i preko smrti? Sumnje prvih učenika katkada su i naše sumnje. To više se moramo pitati: Čime nam je zajamčena naša uskrsna vjera?

Odgovor evanđelja je jasan: „Vidje i povjerova“ (Iv 20, 8). Neobičan odgovor. Zar gledanje dovodi do vjere? Nama modernim ljudima više se čini ispravnim obratno. To što gledamo, ako gledamo otvorenim očima, jest: da mrtvi više ne ustaju, da su i danas stotine tisuća mučene glađu, u izbjeglištvu, progonstvu, da čitavi narodi još uvijek stenju pod diktaturom i nasiljem, da su nebrojeni žrtve droge, bolesti, da gube smisao. Zar je onda krivo ako neki zaključe: Bog je mrtav!? On nije mogao izbaviti od smrti ni najpravednijega od svih ljudi, Isusa iz Nazareta. Kako gledati okrutnu stvarnost i vjerovati?

Kakvo gledanje dovodi do vjere? – Gledanje ljubljenoga učenika Ivana. „Gdje je ljubav, tu je i oko“, govori sveti Toma Akvinski. Zato on i veli da tek svjetlom vjere možemo pravo gledati. Površna ljubav zasljepljuje; prava ljubav čini da vidimo. Tko ljubi drugoga čovjeka, taj vidi više, vidi dublje. Tko ljubi, taj vidi ono pravo, ono što je na drugom čovjeku vrijedno ljubavi.

Ovo vrijedi i za uskrsnu vjeru. Sam Uskrsnuli jest taj koji mora učenicima otvoriti oči, uši, srce. On sam pita: „O bezumni i srca spora, da vjerujete što su god proroci navijestili“ (Lk 24, 25). Tak oni koji se upuštaju u susret s Njime, koji su spremni ostaviti iza sebe svoju sebičnost i dati se uvjeriti ljubavlju, tek oni mogu snažnije i dublje doživjeti stvarnost koja je pred njihovim očima.

Ivanu, ljubljenom Isusovu učeniku, odjednom je u uskrsno jutro postala jasnom prava stvarnost. On shvaća ono što piše u Pismima (Staroga zavjeta): Bog nije negdje u daljini, iza oblaka, prijestolje mu nije nedostižno u nekom svijetu punom straha. Bog je puno više Bog ljudi, prisutan među nama. Bog je Bog života. On u svojoj ruci drži naš prolazni život koji teži konačnome. Bog ne želi čovjekovu smrt nego njegov život; Bog je prijatelj života. Tako se smijemo nadati da smo sigurni u punini njegova života, čak i u propadanju i u umiranju.

Ovo se temeljno iskustvo Staroga zavjeta ispunilo na jedinstven način u Isusu iz Nazareta. On je kao nitko drugi naviještao kraljevstvo Božje u ljubavi i živio iz potpunoga povjerenja u Boga, svog Oca koji je Otac svih i želi da svi imamo udjela u njegovu životu. Bog je potkrijepio Isusovu poruku i život uzevši Isusa k sebi kroz noć smrti u puninu svoga života. Isus je pao u ruke svoga Oca koji je u njemu, Isusu, zajamčio konačno pravo životu protiv sila smrti, ljubavi protiv mržnje. Tako se i mi na temelju Isusova uskrsnuća smijemo nadati da posljednju riječ na kraju neće imati laž, besmisao i nasilje, nego Božja istina i ljubav.

Vjera u Kristovo uskrsnuće nije dakle tek nešto pridodano našoj vjeri, nešto čega bi moglo i ne biti, nešto što bi moglo izostati; vjera u uskrsnuće je sažetak naše vjere. S Uskrsom sve stoji i pada. Isusovo nam uskrsnuće otkriva najdublji smisao i krajnju dosljednost naše vjere: Bog obuhvaća moć i carstvo smrti. Tako možemo s Pavlom reći: „Živimo li ili umiremo, Gospodinovi smo“ (Rim 14, 8). Što se na Uskrs dogodilo na Isusu početak je i temelj nove i konačne stvarnosti.

Vjera u Kristovo uskrsnuće otvara nam dakle novo poimanje stvarnosti života. Dariva nam svjetlo i oči vjere. Vjera pritom ne uzima ništa od krutosti svakodnevice, boli patnje i umiranja, brutalnosti povijesti. Ništa se ne prikazuje bezazlenije negoli jest. Ali što inače zjapi besmisleno i rastavljeno sada se dovodi u cjelinu. Smijemo kao kršćani pitati: Ta tko nam može dati bolje gledanje od ovoga svjetla Uskrsa? Gdje inače postoji bolja poruka s kojom se može živjeti i umrijeti?

Ljubljeni učenik dolazi prvi na grob; njegova ga ljubav vodi prvoga do vjere. Petar, predstavnik Crkve i njezina služenja, dolazi poslije njega. Ali – i to je bitno – Ivan zaostaje i pušta Petra da uđe prvi. Kao mnoge stvari u Ivanovu evanđelju i ovo se uzima simbolično. Želi se reći: Ne dolazi do vjere po sebi izolirani pojedinac. Svatko ovisi o tome da ga drugi nose u vjeri. Svatko je ovisan o cjelini zajednice vjernika koju predstavlja Petar. Gledanje u vjeri jest mi-iskustvo.

Naša je poteškoća u tome da odstupamo, uzmičemo, povlačimo se natrag. Teško nam je bezuvjetno se svrstati u zajednicu Crkve. Kritika na Crkvu i njezine službenike, pa i na Petrova nasljednika, i danas je u Crkvi glasna. Crkva je u stvari Crkva grješnika, inače joj ne bismo pripadali. I kao Crkva grješnika zaslužuje kritiku. Ali ta slaba i koji puta bijedna Crkva također je ta koja nam kroz sva stoljeća prenosi svjetlo uskrsnuća. Bez nje ne bismo znali ništa o Kristu, bili bismo bez nade Uskrsa. Konačno, Crkva je ne samo Crkva grješnika; ona je i Crkva svetih. U ovu veliku zajednicu koja je nadživjela stoljeća i proširila se na sve kontinente uzeti smo i mi po svetom krštenju. Crkva je najdublje otajstvo novoga života koji je započeo Uskrsom.

Uskrs je prilika da hvalimo i slavimo Boga. I prilika da odlučimo svrstati se u zajednicu Crkve. Svi smo mi ta Crkva. I svima nam je zadaća činiti u ovome svijetu bar malo više vidljivom radost, život i nadu Uskrsa.

Priredio: Pavao Madžarević

divider