No Image

Spomen-muzej biskupa Josipa Jurja Strossmayera

15. tra. 2014. admin 0

Spomen-muzej biskupa Josipa Jurja Strossmayera
Luke Botića 2, 31400 Đakovo
muzej.biskupa.strossmayera@djos.hr
 031/802 357
mr. Tadija Crnjak, ravnatelj
Jasna…

Opširnije...
No Image

Bogoslovno sjemenište

15. tra. 2014. admin 0

Bogoslovno sjemenište u Đakovu ima dugu tradiciju. Postoji od 1806. godine kada ga je osnovao biskup Antun Mandić. Kako je, da bi se postalo svećenikom, potreban i studij, biskup Mandić osniva i studij filozofije i studij teologije.

Tijekom svoja dva stoljeća postojanja Bogoslovno sjemenište je…

Opširnije...

Konkatedrala Sv. Petra i Pavla u Osijeku

15. tra. 2014. admin 0

Počeci kršćanstva u Mursi (staro ime Osijeka) sežu u 1. stoljeće. Po predaji, tu je kršćanstvo propovijedao učenik svetog Petra i njegov treći nasljednik na papinskoj stolici papa Klement I (91-100). On ovdje utemeljuje biskupsko sjedište. Malo se gradova može dičiti…

Opširnije...
No Image

Katedrala Sv. Petra u Đakovu

15. tra. 2014. admin 0

Mons. Luka Strgar, kustos katedrale
031/802-306

s. Ida Zdravčević, sakristija

Raspored misa
radnim danom
u 7, 8 i 18.30 sati /zimski period 18 sati nedjeljom u 7.30, 9, 10.30 pontifikalna misa i 18.30 sati /zimski period 18 sati

Katedrala je otvorena svaki dan - prijepodne od 6.30 do 12 sati poslijepodne od 15 do 19.30 sati

Razgledanje katedrale moguće je u navedenim terminima. Za veće skupine posjetitelja preporuča se prethodna najava kustosu. Ako bude mogućnosti, može se dogovoriti pratnja vodiča.

"Đakovo je srce Slavonije - katedrala srce Đakova!"

"Poznatu izreku "Đakovo je srce Slavonije!", mogli bismo, kad govorimo o đakovačkoj katedrali, s pravom dopuniti, pa reći: "Đakovo je srce Slavonije - katedrala srce Đakova!" Ona zaista jest - srce u srcu! Po svojem značenju, po svojem zemljopisnom položaju, simbolički i stvarno. Đakovo i katedrala su srasli, štoviše, postali su sinonimi. Ona je Gradu duhovni temelj, jamac njegovih korijena i povijesnog kontinuiteta, a Grad je njezino plodno tlo, sigurno okruženje, ponosan štovatelj i vjeran čuvar.

Dvije katedrale-prethodnice

Đakovačka je katedrala među najmlađim u Hrvatskoj; istodobno je najistočnija biskupska, katolička stolna crkva, uz granicu Istoka i Zapada. No, korijeni su joj duboko u povijesti i sežu sve do u 13. stoljeće. Zbog tadašnjih nemirnih i nesigurnih prilika u Bosni, bosanski biskup i bosanski kaptol morali su napustiti svoje sjedište: Brdo kod Sarajeva. Prešli su Savu, te biskupsku katedru (sjedište) prenijeli u Đakovo, zadržavši tada još uvijek i duhovnu ovlast nad Bosnom. Biskup Ponsa, dominikanac, prvi je za stalno preselio u Đakovo. On i njegovi nasljednici, postavši godine 1239. - darovnicom hrvatskog hercega Kolomana - gospodarima Đakova i Đakovštine, tu odmah grade biskupski dvor i prvu katedralu.

Zbog različitih opasnosti, opasuju je bedemima. Ovu prvu, gotičku, katedralu uništili su Turci za svog 150-godišnjeg boravka u ovim krajevima (1537.-1687.). Biskupi u to vrijeme nisu smjeli ni naići u Đakovo, a u gradu je stajalo nekoliko džamija. Nakon protjerivanja Turaka, biskupi Đuro Patačić i Petar Bakić, početkom 18. stoljeća, podižu unutar starih zidina novu, drugu, vrlo skromnu katedralu i biskupski dvor. Bosna i nadalje ostaje pod Turcima, ali za crkveno područje dobiva posebnog Apostolskog vikara (biskupskog zamjenika), te se tako odjeljuje od svojih biskupa koji ostaju u Đakovu, na malom području Đakovštine. U isto doba u susjedstvu je, prema istoku, nekoć slavna, a sada siromašna, Srijemska biskupija, sa sjedištem u Srijemskoj Mitrovici (Sirmijumu). Godine 1773. papa Klement 14. ujedinjuje pod jednog biskupa Srijemsku i Bosansku (Đakovačku) biskupiju sa sjedištem u Đakovu. Tako stvorena biskupija dobiva ime Bosanska ili Đakovačka i Srijemska biskupija. Ili kraće: Đakovačka i Srijemska biskupija.

Pristup gradnji

Budući da je druga katedrala, zidana nakon odlaska Turaka, bila konstrukcijski vrlo slaba i nepopravljiva, na gradnju nove katedrale pripremali su se već biskupi Antun Mandić (1806. - 1815.), koji je osnovao "zakladu za zidanje nove katedrale", zatim Mandićev nasljednik Emerik Raffay (1816. - 1830.), koji je dao izraditi nacrte za novu katedralu, ali ih je bečki građevni savjet odbio, i biskup Josip Kuković (1834. - 1849.), koji je, doduše, dobio od vlade odobreni izvedbeni plan i troškovnik za novu katedralu i imao znatnu zakladu, ali se nije odlučio pristupiti poslu. Želju svojih prethodnika ostvario je biskup Josip Juraj Strossmayer (1848. - 1905.). Kad je Strossmayer započe izgradnju katedrale, bio je na vrhuncu muževne i intelektualne snage: u 52. godini života i u 16. godini biskupske službe. U veliki pothvat uložio je svoj stečeni ugled, energiju i znanje, naslijeđenu zakladu, biskupijska i svoja materijalna sredstva. Ostvario je djelo koje zadivljuje svakog posjetitelja Đakova. Nacrte za katedralu biskup Strossmayer je naručio u Beču, kod vrlo poznatog arhitekta Karla Rösnera. S njim potpisuje ugovor o gradnji u Đakovu 17. travnja 1866. Plan je bio crkvu završiti za 5 godina, ali su se radovi protegnuli na punih 16 godina, do 1882. U međuvremenu je arhitekt Rösner umro, pa biskup angažira drugog arhitekta, Friedricha Schmidta, također Bečanina, koji je istodobno gradio i zagrebačku katedralu. Radovi nisu tekli bez poteškoća; osobito u nabavkama materijala. Jedino je opeka pečena u Đakovu, u biskupijskoj ciglani. Za gradnju je potrošeno 7 milijuna opeka, a kamen i sve ostalo trebalo je - u ondašnjim prilikama - dopremati iz Istre, Austrije, Mađarske, Italije, Francuske i s drugih strana.

Unutrašnji sadržaj

Dne 28. travnja 1870., kad je građevinski dio bio dovoljno uznapredovao, Strossmayer sklapa ugovor o slikanju katedrale. Za posao su odabrani njemački slikari, koji su živjeli u Rimu, otac i sin, Alexander-Maximilian Seitz i Ludwig Seitz. Slikari su, po umjetničkom usmjerenju, bili "rimski nazarenci". Ugovoreno je bilo izraditi 36 fresaka, a svaka zahvaća više od 30 četvornih metara površine. Načinjene su, međutim, ukupno 43 freske. Taj su posao slikari sa brojnim suradnicima radili kroz 12 godina, samo u toplijim mjesecima. Slike živim bojama iznose biblijske prizore: u glavnoj lađi je deset odabranih tema iz Starog zavjeta, a u poprečnoj lađi i apsidama se redaju teme Novoga Zavjeta, to jest prizori Isusova života te likovi apostola i zgode iz života apostola Petra. Slike su najatraktivnija pojedinost katedrale. Osim slika, katedrala ima 7 oltara i svečanu propovjedaonicu na kojima su kameni kipovi i reljefi svetaca. Glavni oltar je remek-djelo arhitekture posvećen katedralnom patronu sv. Petru apostolu. Odabir svetačkih likova na sporednim oltarima povezan je s poviješću biskupije, idejama biskupa graditelja i općom pučkom pobožnošću. Sve zidne plohe katedrale ukrašene su bojanim ornamentima vrlo različitih oblika. To je djelo slikara-dekoratera Josipa Voltolinija i njegovih suradnika. Uočljive su i velike orgulje na pjevačkom koru. Prve orgulje izgorjele su u velikom požaru koji je u katedrali buknuo 1933. godine. Sadašnje orgulje gradila je poznata slovenska orguljska firma Franca Jenka. Imaju 73 registra, tri manuala i pedal sa 5.486 svirala. Veliki prostor ispod glavnog oltara i poprečne lađe zauzima kripta u koju vode dva ulaza:, iz katedrale i s ulice. Tu je grob graditelja, biskupa Strossmayera, i drugih biskupa, a mjesto je prikladno za prigodne svečanosti, izložbe i koncerte. Vanjština katedrale građena je od domaće crvene fasadne opeke. Prilazi joj se širokim stepeništem i u njezine tri lađe ulazi kroz tri svečana portala. S pročelja crkvu krase dva zvonika, a sa začelja kupola. Njezina crvena silueta izdaleka se uočava sa svih prilaza gradu. Gradnja katedrale trajala je od 1866. do 1882. Crkva je svečano posvećena, uz veliko mnoštvo gostiju iz Hrvatske i cijele Europe, u nedjelju, 1. listopada 1882. godine.

Križ - temeljna odrednica

Tlocrt katedrale je u znaku latinskog križa. Tu simboliku na svoj način nastavlja i bitno obogaćuje raspored slika: po uzdužnoj križnoj gredi starozavjetni, a po poprečnoj novozavjetni motivi. U sjecištu ovih dviju "križnih greda" je oltarna menza (žrtvenik), simbol Krista. Menzu natkriljuje pozlaćena kupola, znak neba i vječnosti. Krist je tako središnja osoba i temeljna duhovna dimenzija crkve. On ispunjava starozavjetna obećanja, presijeca i završava Stari zavjet i započinje Novi. Cjelokupni ikonografski sadržaj katedralnih fresaka usmjeren je toj ideji.

Starozavjetni motivi

Na obe strane središnje katedralne lađe, iznad arkada, počevši od pjevališta i orgulja pa do glavnog oltara, reda se deset velikih zidnih fresaka s prizorima iz Svetoga pisma Staroga zavjeta. Četiri slike na sjevernoj strani radio je Alexander-Maximilian Seitz, otac, a četiri na južnoj njegov sin Ludwig Seitz. Rimski slikar Ludovico Ansiglioni naslikao je po jednu sliku sa svake strane, ali ih nije potpisao. U program su uvršteni starozavjetni prizori koji govore o kontinuiranoj povijesti spasenja, a glavni su likovi na slikama ujedno predslike, prefiguracije Krista, Spasitelja. Po dvije slike, postavljene sučelice, zaokružuju jednu temu. Prvi par slika govori o Adamu i Evi u raju i o njihovom izgonu iz rajskog vrta; drugi o potopu i zahvalnoj žrtvi spašene Noine obitelji; treći par stavlja pred gledatelja praoca Abrahama koji je spreman žrtvovati Izaka te mladog Josipa, koga zavidna braća prodaju u Egipat; četvrti par iznosi našašće malog Mojsija u Nilu i primanje Božjeg Zakona na Sinaju; peti, posljednji par slika, crta život Isusova pretka kralja Davida: njegovo pomazanje i pobjedu nad Golijatom.

Novozavjetni motivi

Novozavjetni ikonografski program u katedrali niže se na stijenama i apsidama transepta (poprečne lađe), u kleričkom koru i u glavnoj apsidi. Ova je građevinska cjelina za 6 stepenica viša od središnje i sporednih lađa i tvori katedralno svetište u čijem se povišenom središtu, na glavnom oltaru, slavi liturgija. Niz fresaka kronološki slijedi Isusov život i djelo, od navještenja do uzašašća. Ciklus ima tri skupine po pet velikih kompozicija. U južnom kraku su slike Isusova djetinjstva i njegova skrovitog života (Navještenje Gospodinovo i Pohođenje Marijino Elizabeti, Isusovo rođenje, Poklon triju kraljeva, Dvanaestogodišnji Isus u hramu, Isusovo krštenje), U kleričkom su koru prizori Isusova javnog djelovanja (Isusov Govor na gori, Isus u kući Lazara, Isus ozdravlja bolesne, Isus tjera trgovce iz hrama, Ulaz u nebo i Krunjenje Bogorodice). U sjevernom kraku poprečne lađe su završni veliki događaji Isusova života (Posljednja večera, Isus u Getsemanskom vrtu, Oplakivanje Isusa, Žene pred Isusovim praznim grobom, Isusovo uzašašće). U tu temeljnu biblijsku nit utkane su, napose na slikama u vrhovima triju apsida, još i posebne, Strossmayerove, povijesne reminiscencije na život Crkve u ovim krajevima: neki svetački likovi, predstavnici pojedinih hrvatskih krajeva, autoportreti slikara i likovi iz njihove obitelji, anonimne osobe iz puka i biskup-donator Strossmayer. Ispod fresaka južne i sjeverne apside nižu se portreti prvih Isusovih odabranika, sljedbenika i neposrednih suradnika, apostola: u svakoj apsidi po petorica (bez Petra i Jude). U oba kraka poprečne lađe, ispod velikih fresaka koje uprizoruju Isusov život, u polukružnim su poljima (lunetama) po tri prizora iz života katedralnog naslovnika - apostola Petra.

Kipovi i reljefi

U drugoj polovici 19. stoljeća, kad je katedrala građena, kiparstvo je u Europi zapostavljeno. U izražavanju je statično, premalo inventivno i originalno. U takvim prilikama, Strossmayer, tražeći znalce koji će sudjelovati u unutrašnoj opremi katedrale, odlazi na izvorišta tadašnje umjetničke produkcije, u austrijske, talijanske i njemačke gradove, a napose u Rim i stupa u vezu s umjetnicima. Iz povijesnih razloga odlučuje se za romanički slog, čiju strogost oplemenjuje dekoracijama gotičkih karakteristika. To je uočljivo napose u rezbarijama i u olatarskoj arhitekturi. Skulpturni dio nutarnjeg uređenja izvodi se posljednjih pet godina gradnje, od 1877. do 1882. godine. S obzirom na zidne slike i dekoracije, oltari s pripadajućim skulpturama, prostorno su u drugom planu. Ali u cjelovitom doživljaju unutrašnjosti sve djeluje jedinstveno i skladno, kao plod jasne koncepcije, dosljedno provedene do detalja.

Glavni oltar

Arhitektonski je posebno istaknut, 15 metara visoki, četverostrani ciborij glavnog oltara, koji nose četiri klesana mramorna stupa. Svaka stranica ciborija ukrašena je klesanim i pozlaćenim ornamentima i izražajnim medaljonom jednog od četvorice zapadnih crkvenih otaca: sv. Grgura Velikog, sv. Ambrozija, sv. Augustina i sv. Jeronima. Nad velikim ciborijem (baldahinom) je manji svod pod kojim je kip katedralnog patrona sv. Petra apostola. Sve zaključuje veliki križ, okružen kamenim kipovima četvorice anđela. Na svakom uglu ciborija jedan je od četvorice evanđelista. I ova kompozicija ima svoju poruku: oltar (Krist) je temelj na kojem zajednicu vjernika (Crkvu) izgrađuju evanđelisti i njihovi tumači (crkveni oci), vodeći je k spasenju (po križu) u vječnost (anđeli). Začetnik oltara je Karlo R(sner, a dovršio ga je, uz mnoge Strossmayerove sugestije, arhitekt Friedrich Schmidt. Medaljone i kipove radio je Vatroslav Donegani.

Pokrajnji oltari

Šest je pokrajnjih ili pobočnih oltara. Razvedeniji i bogatiji su u apsidama poprečne lađe (transepta), a dva jednostavnija u kapelama kojima završavaju bočne lađe. U sjevernoj apsidi je oltar sv. Ilije Proroka, zaštitnika đakovačkog (bosnskog) dijela biskupije. Modele triju kipova dao je Georg Feuerstein koji je tada djelovao u Rimu, a izveo ih je bečki kipar Josef Philipp. Monumentalni kip Ilije Proroka zauzima središnji prostor retabla. Po izraženoj snazi i veličini nadilazi zadani arhitektonski okvir. Lijevo i desno od Ilije su kipovi sv. Ireneja i sv. Pavla. Također su dinamični, ali manjih dimenzija i potisnuti u bočni prostor. Kipove za oltar u južnoj apsidi radio je Vatroslav Donegani. U središnjoj oltarnoj niši je sv. Dimitrije, srijemski đakon i mučenik, patrona srijemskog dijela biskupije. Prikazan je u "solunskoj tradiciji", kao vojnik u rimskoj časničkoj odori, sa znakom mučeništva: palminom grančicom u ruci. Lijevo i desno od njega, u manjem prostoru su sv. Juraj, mučenik i sveti Ivan Kapsitranski, franjevac, zaslužan u borbi protiv Turaka u Srijemu i Slavoniji. Oba ova oltara su arhitektonski identična i položajem simetrična. Iako su Feuersteinovi kipovi dinamičniji od Doneganijevih, oltar sv. Dimitrija se svojom suzdržanošću bolje uklapa unutar apsidalnog prostora. Drugi par oltara u poprečnoj lađi postavljen je uz zapadni zid, lijevo i desno od glavnog žrtvenika. Projektirao ih je arhitekt Friedrich Schmidt, a kipove za njih klesao je Vatroslav Donegani. Arhitektonski i dekorativno su međusobno vrlo bliski. I ovdje su retabli trodijelni, a baldahini ispod trokutnih zabata, koji natkriljuju kipove, plići. S desne, sjeverne strane je oltar Majke Božje. U središnjem prostoru je Bogorodica s krunom na glavi, malim Isusom na ljevici i s jabukom u desnici. Uz nju su, u prostorima zdesna i slijeva, manji kipovi anđela: jedan s citrom, drugi s tamburom. Par ovom oltaru, na lijevoj, južnoj strani je oltar sv. Josipa, zaručnika Blažene Djevice Marije. Njegov kip s dvanastogodišnjim Isusom, u središnjem je prostoru retabla, a uz njega su, u bočnim nišama, kipovi sv. Katarine, djevice i mučenice i sv. Cecilije, djevice i mučenice. Treći par oltara nalazi se u dvjema kapelama kojima završavaju bočne lađe. Nacrte za njih izradio je također Friedrich Schmidt, a kipove Vatroslav Donegani. U retablima su plitke niše, natkrivene trokutastim zabatom, trolisno rastvorene, podržavane polustupovima. Dekoracija je i ovdje gotička. U desnom oltaru je kip sv. Ivana Nepomuka, a u lijevom su slavenski apostoli i europski suzaštitnici, sveta braća Ćiril i Metod. I tu je doticaj s poviješću biskupije, jer je Metod bio srijemski nadbiskup i metropolit pa su, na taj način, đakovački biskupi Metodovi nasljednici.

Propovjedaonica

Propovjedaonica je smještena uz sjeverni pilon, najbliži glavnom oltaru. Korpus joj je šesterokutan, a nosi ga šest mramornih stupova. Projektirao ju je suradnik Friedricha Schmidta, Herman Boll(, a kipovima i reljefima opremio Vatroslav Donegani. Na propovjedaonicu se uspinje zavojitim stepenicama. Četiri plohe pokrivaju kameni reljefi: Navještenje Gospodinovo, Zaruke Marijine, Prikazanje Isusovo u hramu i Isus na križu. Uz reljefe, na šest uglova postavljeni su kipovi poznatih kršćanskih vjerovjesnika i propovjednika: sv. Ivan Zlatousti, sv. Bernardin Sijenski, sv. Alfonz Liguori, sv. Antun Padovanski, sv. Ignacije Loyolski, sv. Toma Akvinski. Arhitektura propovjedaonice različita je od arhitekture oltara. Koncipirana je romanički, dok su kipovi i basreljefi nadahnuti klasično renesansnim likovnim izrazom. Kipovi su rađeni vrlo pomno, a basreljefi kompozicijski jasno i čisto, bez suvišnih detalja.

Biskupska katedra

Na dnu glavne apside su biskupska katedra (stolica, sjedište), kanoničke i kleričke klupe. Rađene su po nacrtima Friedricha Schmidta, od hrastovine, s rezbarskim ukrasim po rubovima. U zabatnom dijelu biskupskog prijestolja umetnut je - na Strossmayerovu želju - drveni reljef koji prikazuje Majku Božju s djetetom Isusom u naručju. To je djelo pisanske škole iz 14. stoljeća, a biskup ga je nabavio u Rimu.

Križni put

Niz od 14 velikih kamenih reljefa, koji iznose prizore Isuove muke, postavljen je u katedrali 1968. godine. Povod ovom novom djelu bila je proslava stote godišnjice početka gradnje katedrale (1866.) i uspješno završena obnova nakon rata i potresa. Reljefe je radio akademski kipar Lujo Lozica. Sedam je reljefa postavljeno na zidu južne, a sedam na zidu sjeverne pobočne lađe. Svi kiparski radovi iz vremena gradnje katedrale predstavljaju jedinstvenu umjetničku cjelinu, tako da se Križni put po stilu i zamisli odvaja od od ostale plastike u katedralnoj crkvi.

Portali

Na katedralnom romanskom pročelju, u lunetama triju portala građenih od bijela kamena, ugrađeni su duboki reljefi. Nad središnjim je ulazom Isusovo uskrsnuće, koje je po modelu Tome Vodičke radio slovenski kipar Alojzij Gangl. Ponad njega je, u zabatu, Doneganijev medaljon Krist Zakonodavac. Središnja točka pročelja je rozeta - stilizirano kameno-stakleni prozor u obiliku višebojnog raširenog cvijeta, promjera sedam metara. Usred cvijeta je simbol - "Božje oko", u staklu. U lunetama dvaju manjih portala su reljefi Veronikin rubac i Polaganje Isusa u grob; klesao ih je Tomo Vodička. Reljefi se nalaze i na trima sporednim ulazima u katedralu: nad ulazom u sakrsitiju je Vodičkin Dobri Pastir, nad ulazima u južnu, odnosno sjevernu kapelu, rani su radovi Ivana Rendića: Isus pada pod križem i Pilat pere ruke.

Strossmayerov grob

U kripti je grob biskupa graditelja i grobovi drugih biskupa. Reljefni epitaf na Strossmayerovom grobu, koji je u zidu ispod glavnog oltara, radio je hrvatski kipar Rudolf Valdec. Za biskupova života postavljena je tu manja menza, a Valdecovo djelo, klesano u bijelom mramoru i načinjeno poput oltarnog retabla, postavljeno je na zid ispred groba godine 1913. Na reljefu je prikazan Krist Sudac, na prijestolju. Pred njim je Majka Božja Zagovornica. Biskup, odloživši biskupsku mitru, kleči pred Kristom i u rukama drži model katedrale; prate ga i podržavaju sveta braća Ćiril i Metod i okružuju dvanaestorica apostola. Poštujući stilsko načelo crkvene opreme, Valdec ovaj prizor smješta unutar gotičkog trolista, upisanog u polukružni luk, koji se oslanja na dva stupa. Kompozicija prizora, međutim, daleko odmiče od vremena kada su nastajale ostale katedralne skulpture.

Poruka s pročelja

Na vršnom trokutastom zabatu pročelja, između dvaju zvonika s kupolom u pozadini, završni je akord likovnog programa katedrale. Može se s pravom reći da je upravo tu i teološki sažetak cjelokupnog ikonografskog programa. Ovaj likovni sadržaj je slikan na pocakljenim (keramičkim) pločicama od pečene gline. A radio ga je, po nacrtima Ludwiga Seitza, Adriano Ferraresi iz Rima. Sadržaj je podijeljen u dva polja. Prvo polje: na osnovici trokutastog zabata je triforij. U njegovu središnjem, nešto većem polju je Isus na križu. Do križa su, slijeva i zdesna, po jedan anđeo, koji se, u dubokoj meditaciji, klečeći na jednom koljenu, klanjaju Raspetom. Svaki u ruci drži svijećnjak s plamenom. Ispod križa je ljudska lubanja, a iznad križa sunce i mjesec. U kršćanskoj ikonografiji lubanja pod križem podsjeća na legendu, da je Krist raspet na mjestu gdje je Adam pokopan; zapravo je to ilustracija poruke, da svaki čovjek može postići spasenje po Kristovom križu. Sunce i mjesec često se pojavljuju u prizorima razapinjanja i označuju žalost svega stvorenog svijeta (prirode, svemira) zbog smrti Spasiteljeve. U lijevom polju triforija stoji Marija, blijeda lica, u žalobnoj odjeći, stisnutih, isprepletenih prstiju i ispruženih ruku, podignuta pogleda prema Sinu koji izdiše na križu. Ludwig Seitz je ovdje s vrlo malo izražajnih sredstava predočio veliku dramatiku gorkih majčinskih doživljaja. Slika je dosta oštećena i pogledu jedva dohvatljiva. U desnom polju je patron katedrale, apostol Petar, sa svojim redovitom atributom - ključevima. Inače, u tradicionalnoj ikonografiji, vjernoj iskazu Evanđelja, na tom se mjestu uvijek slika apostol Ivan. Ovdje je, neuobičajeno, ali znakovito, Petar. Drugo polje: uz kose stranice zabata, stepenasto se uzdiže osam "slijepih prozora", a deveti je u samom vrhu. U osam polja su ženski likovi; svaki pridržava traku s kaligrafski ispisanim latinskim tekstom jednog od osam Isusovih blaženstava, zapisanih u 5. poglavlju Matejeva evanđelja. Na vršnoj, devetoj, stepenici, slika je "Nebeskog Jeruzalema", Božjeg grada-raja. Kompozicija je poruka: središte kršćanskog života je vazmeno otajstvo, to jest Isusova muka, smrt i uskrsnuće (Krist na križu). To spasenjsko djelo zahvaća sav svijet, a Krist ga je povjerio svojoj Crkvi (Marija) i zemaljskom namjesniku (Petar) da ga nastavljaju. Oni su djelitelji spasonosne milosti. Svaki vjernik uzdiže se do toga ostvarujući Kristova blaženstva. Tako postiže životnu svrhu, stiže na vrhunac - u Nebeski Jeruzalem. Upravo je tu istodobno i ikonografski vrh crkve-zgrade i stvarni duhovni cilj kršćanskog življenja.

Antun Jarm

Opširnije...
No Image

Nadbiskupski ordinarijat

15. tra. 2014. admin 0
Nadbiskupski ordinarijat
Strossmayerov trg 6, pp 41, 31400 Ðakovo
ordinarijat@djos.hr
Uredovno vrijeme:
radnim danom  8-16 sati
 031/802 200
faks 031/813 270
faks 031/812 310
Opširnije...
No Image

Mons. dr. Marin Srakić, đakovačko-osječki nadbiskup u miru

15. tra. 2014. admin 0

Rođen je 6. srpnja 1937. u Ivanovcima (župa Harkanovci, kod Valpova) u obrtničkoj obitelji oca Marka i majke Kate rođene Orešković. Nakon pučke škole pohađa nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu (na Šalati) a ispit zrelosti polaže na liceju Visoke bogoslovne škole u Đakovu. Teologiju je studirao na Visokoj bogoslovnoj školi u Đakovu i na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, na kojem je i diplomirao. Za svećenika je zaređen 6. ožujka 1960. Nakon postdiplomskog studija položio je licencijat na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Drugi licencijat, iz moralne teologije, postiže na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu gdje je i doktorirao iz moralne teologije. 

Od 1960. do 1961. obnaša službu duhovnog pomoćnika u Slavonskom Brodu. Od 1961. do 1965. upravitelj je župe u Podravskim Podgajcima. Od 1965. do 1967. je odgojitelj u Bogoslovnom sjemeništu. Istu službu, vrativši se sa studija u Rimu, obavlja i od 1970. do 1973. Rektorom Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu imenovan je 1977. i na toj službi ostao do 1989. Profesor je moralne teologije na Visokoj bogoslovnoj školi u Đakovu od 1970. sve do danas. Kao profesor predavao i prije odlaska u Rim, od 1966. do 1967. Pomoćnim biskupom Đakovačke i Srijemske biskupije imenovan je 2. veljače 1990., a zaređen je za biskupa 24. ožujka 1990. u Đakovu. Obavljao je službu generalnog vikara i velikog prepošta Stolnoga kaptola đakovačkog i srijemskog. Imenovan biskupom koadjutorom biskupije đakovačke i srijemske 10. veljače 1996. Preuzima službu dijecezanskog biskupa 6. veljače 1997.

U Hrvatskoj biskupskoj konferenciji (HBK) vršio je službu predsjednika Vijeća za katehizaciju. Predsjednik je Pravne komisije HBK i predsjednik Vijeća za sjemeništa i duhovna zvanja. Na zasjedanju u Gospiću 18. listopada 2007. izabran je za predsjednika HBK. Papa Benedikt XVI. imenovao ga je 18. lipnja 2008. prvim nadbiskupom Đakovačko-osječke nadbiskupije te prvim metropolitom Đakovačko-osječke crkvene pokrajine u čijem su sastavu: Đakovačko-osječka nadbiskupija, Požeška biskupija i Srijemska biskupija. Po odluci pape Franje, službu nadbiskupa i metroplita mons. Srakić obavljao je do 5. srpnja 2013., kada je umirovljen.

Opširnije...
No Image

Mons. dr. Đuro Hranić, đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit

15. tra. 2014. admin 0

Mons. Đuro Hranić je rođen 20. ožujka 1961. u Vinkovcima u obitelji pok. Stjepana i Eve, rođene Marković. Odrastao je u Ceriću, župa Nuštar. Osnovnu školu pohađao je u Ceriću i Nuštru od 1967. do 1975. godine. Prva dva razreda srednje škole završio je u Osijeku, a posljednja dva u Đakovu na Biskupijskoj gimnaziji "Josip Juraj Strossmayer", gdje je godine 1979. i maturirao. Filozofsko-teološki studij završio je na Visokoj bogoslovnoj školi u Đakovu 1986. godine. Za svećenika je zaređen u đakovačkoj katedrali 29. lipnja 1986. Poslije svećeničkog ređenja obnašao je službu župnog vikara (kapelana) u osječkoj donjogradskoj župi Preslavnog Imena Marijina i službu tajnika Instituta za teološku kulturu laika u Osijeku (1986-1987). Godine 1987. odlazi na poslijediplomski studij u Rim. Ondje je, kao pitomac Papinskog hrvatskog Zavoda sv. Jeronima, pohađao specijalizaciju iz dogmatske teologije na Teološkom fakultetu Papinskog Sveučilišta Gregoriana, gdje je 1993. stekao doktorat iz dogmatske teologije, obranivši tezu pod naslovom "Čovjek slika Božja u učenju Ivana Pavla II. (1978.-1988.)"

Po povratku sa specijalizacije iz Rima 1993. godine imenovan je profesorom dogmatike na Teologiji u Đakovu, danas Katoličkom bogoslovnom fakultetu, gdje je kao naslovni docent predavao sve do sada. Bio je prefekt Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu (1993.-1996.), glavni i odgovorni urednik Vjesnika Đakovačke i Srijemske biskupije – revije za teološko-pastoralnu orijentaciju (1994.-2001.) te generalni tajnik Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske (1998.-2003.).

Mons. Hranić je autor niza teoloških članaka objavljenih u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, revijama "Diacovensia", "Kateheza", "Bogoslovska smotra" te različitim zbornicima i časopisima.Bio je član Vijeća za nauk vjere pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji (HBK) i član Biskupske komisije HBK za laike. Često je nastupao kao predavač na stručnim susretima, simpozijima i projektima u zemlji i inozemstvu, a u mnogo prilika pozivan je da bude voditelj duhovnih vježbi za laike, svećenike, redovnike i redovnice.

Pomoćnim biskupom đakovačkim i srijemskim te naslovnim biskupom Gaudiabe imenovao ga je papa Ivan Pavao II. 5. srpnja 2001. godine. Za biskupa ga je 22. rujna 2001. u katedrali u Đakovu zaredio mons. Marin Srakić.

Od 1. listopada iste godine obavljao je službu generalnog vikara Đakovačke i srijemske biskupije, odnosno Đakovačko-osječke nadbiskupije. Bio je član Prezbiterskog vijeća, Zbora savjetnika, predsjednik Nadbiskupijske komisije za gradnje i obnove crkvenih objekata, te predsjednik ili član više drugih nadbiskupijskih tijela i komisija. Osobito je bio zauzet u promicanju ostvarenja smjernica Druge biskupijske sinode, u promicanju župnog pastorala i kateheze te teološko-pastoralne i duhovne formacije vjernika laika.

Predsjednik je Vijeća Hrvatske biskupske konferencije (HBK) za katehizaciju, predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za katehizaciju i novu evangelizaciju, predsjednik Komisije HBK-a »Iustitia et pax«, član Biskupske komisije HBK za dijalog sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom i član Odbora HBK za hrvatsku inozemnu pastvu. Na plenarnom zasjedanju Vijeća europskih biskupskih konferencija (CCEE), održanom od 27. do 30. rujna 2012. godine u St. Gallenu, imenovan je predsjednikom Odbora za katehezu pri Komisiji za katehezu, školstvo i sveučilišta CCEE. Nadbiskupom i metropolitom đakovačko-osječkim imenovao ga je papa Franjo 18. travnja 2013. U službu je uveden 6. srpnja 2013. u prvostolnici Sv. Petra u Đakovu.

Biskupski grb i geslo

Zlatna boja štita simbolizira plodnu stvarnost svijeta, slavonska polja i snagu uskrsne preobrazbe koja je već zahvatila ovaj svijet. Kao simbol uskrsne preobrazbe koja je već zahvatila ovaj svijet, zlatna boja je i simbol Crkve - nositeljice i navjestiteljice Kristova spasenja. Poslana i pozvana na evangelizacijsko djelovanje na njivi ovoga svijeta, Crkva đakovačko-osječka to svoje poslanje ostvaruje na području Slavonije i Baranje.

Tri crte u donjem dijelu štita simboliziraju tri rijeke na granicama iste Đakovačko-osječke nadbiskupije: Dunav, Savu i Dravu. Smještajem i rasporedom rijeka unutar štita, nadbiskupov grb tako nastavlja tradiciju starih slavonskih grbova. One su istodobno prisutne i na grbovima više đakovačkih biskupa novijega vremena. Tri rijeke upućuju i na krsnu vodu te na trostruku (proročku, kraljevsku i svećeničku) službu i isto dostojanstvo, zajedničko svim krštenicima.

U središtu štita nalazi se pšenično zrno, posijano u zemlji. Ono dominira štitom. Uprisutnjuje evanđeosku 'logiku' sadržanu u Isusovim riječima: "Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod" (Iv 12,24). Pšenično zrno koje umire u zemlji ne dočekuje ljetnu žetvu, niti vidi plodove svoga umiranja. No, bez te spremnosti na samozatajno umiranje kroz velikodušno darivanje u prilog novoga života nema niti ljetne žetve. Zrno, koje umirući hrani klicu novoga života, u grbu govori o potrebi ustrajnog i velikodušnog darivanja sebe samoga, jer ništa ne može zaživjeti niti nastati, ako netko prethodno za to ne umre, odnosno ako velikodušno i predano sebe u to ne ugrađuje, darujući svoje sposobnosti, vrijeme, energiju i nadasve ljubav. ˝Bog dade rasti. Tako niti je što onaj tko sadi ni onaj tko zalijeva, nego Bog koji daje rasti" (1 Kor 3,6-7). Dok Crkva danas promišlja o potrebi nove evangelizacije i trudi se da ona bude „nova u svom žaru, metodama i izrazima“, potrebna joj je živa svijest o prvenstvu Božje milosti, jer jedino Bog "daje rasti". Zato je u grbu nad proklijalim zrnom pšenice smješten simbol Duha Svetoga, koji na zemlju silazi u liku goluba.

Svojim djelovanjem, Duh Sveti izvodi Crkvu i svijet iz njihovih povijesnih sputanosti i strahova, ljude nadahnjuje mudrošću vjere, pruža im svoje darove, otvara im horizonte i izvodi ih "na pučinu" kršćanskog svjedočanstva i evangelizacijske zauzetosti (usp. Lk 5,4). Duh Sveti uvijek iznova obnavlja posustalog čovjeka, daje mu snagu i novi zamah, štiti i podupire njegov povijesni hod, te ga vodi prema punini života i eshatološkoj budućnosti.

Oko štita je karakteristični ures grbova crkvenih osoba: prelatski šešir i ukrasne vrpce. Na vrhu štita dominira križ s dvije poprečne grede. Zajedno s palijem ispod štita i ukrasnim vrpcama simbolizira službu nadbiskupa metropolita. Križ je zlatne boje, ali svjetliji u odnosu na štit, te tako svjedoči o Kristovoj uskrsnoj proslavi i o kozmičkoj dimenziji već započete uskrsne preobrazbe.

U samom dnu štita nalazi se slomljeni kotač - simbol mučeništva sv. Katarine Aleksandrijske, djevice i mučenice, zaštitnice filijalne crkve u Ceriću (župa Nuštar). Simbolizira nadbiskupove korijene, djetinjstvo i sredinu u kojoj je niklo njegovo svećeničko zvanje te predstavlja izraz njegove osobne zahvalnosti svima onima koji su dio sebe ugradili u njegovu formaciju i svećenički život.

U podnožju štita je nadbiskupovo geslo: Izvezi na pučinu (latinski Duc in altum). Izabrano je prilikom imenovanja đakovačkim i srijemskim pomoćnim biskupom 2001. godine. Navedene riječi iz Lukina evanđelja (Lk 5,4) tada je aktualizirao papa bl. Ivan Pavao II. u svom apostolskom pismu "Ulaskom u novo tisućljeće" i predstavio ih kao nadahnuće i geslo pastoralno-evangelizacijskih nastojanja Crkve na početku trećeg tisućljeća. One ostaju izazov i nadahnuće i za poslijesinodsku obnovu Đakovačko-osječke nadbiskupije te za cjelokupna nastojanja Crkve u novim vremenima.

Opširnije...
No Image

Povijest Đakovačko-osječke nadbiskupije

15. tra. 2014. admin 0

Đakovačko-osječka nadbiskupija prostire se istočnim dijelom Hrvatske, Slavonijom. Kad se kršćanstvo proširilo na prostoru od gornjeg dijela rijeke Drine do gornjeg dijela rijeke Vrbasa, kao i u ostalim dijelovima tadašnje Panonije, osnovana je za taj kraj Bosanska biskupija. Prvi se put spominje 1088. godine. Đakovo kao biskupski…

Opširnije...